Muzej žena Crne Gore je osnovan da bi se na jednom mjestu okupili svi rasuti ili zanemareni podaci i dokumenta o životu žena u prošlosti Crne Gore.


Istorijska čitanka

 
 

Nedavno me pozvala jedna novinarka i kazala mi da “priprema emisiju o starim Crnogorkama”. Kao feministkinja, trebalo je da podijelim njen entuzijazam. Ali, istina je da me ovakve inicijative uvijek preplaše. Krivotvorenje ženske istorije u Crnoj Gori je toliko uobičajena praksa da smo imali kad da oguglamo. Ali teško je na to oguglati. Da se događaji iz prošlosti mogu interpretirati ovako i onako – to dobro znamo. Nije to, naravno, samo naša specijalnost, ali strast sa kojom balkanski narodi to rade mora biti da je jedinstvena: još pamtimo kako su tokom proteklih decenija politički značajni i pomiriteljski nastrojeni stranci odmahivali glavom na naša strasna istorijska prepucavanja. Valjda zato i jesmo “istorijski narod” u postistorijskoj epohi: zato što vjerujemo da se prošle zasluge računaju, da su nam naša prava zagarantovali preci i da danas moramo biti ono što smo bili juče. Ali, kako da znamo za šta su se tačno preci borili? E, tu već nastaje problem. ...

Iako nema konačnih i sasvim pouzdanih podataka o tome koliko je žena sa prostora bivše Jugoslavije osuđeno po osnovu Rezolucije IB-a, autor knjige „Golootočka trilogija“ (I.Š. „Stručna knjiga“ dd, Beograd 1991) Milinko B.Stojanović navodi podatak da ih je bilo 406. U ovoj istoj knjizi dat je i spisak imena 150 žena iz Crne Gore koje su bile zatvorene u Kotorskom zatvoru, Ramskom ritu, u Zabeli i na Sv.Grguru. Prema ovom spisku - koji je napravljen na osnovu podataka dobijenih od zvaničnih policijskih izvora, koji su kasnije dopunjavali članovi udruženja „Goli otok“ – žene iz Crne Gore osuđene po osnovu Rezolucije IB-a bile su:...

Moglo je to biti početkom šezdesetih kada je majka moga oca, po običaju polunomadskog života kučkih plemena, ljetnje mjesece provodila na katunu pored Rikavačkog jezera sa drugim porodicama koje su tamo izdizale. Moguće je da je još neko od članova porodice tada tamo bio sa njom, ali se u ovoj priči pojavljuje samo njeno unuk, moj brat od tetke, koji mi je mnogo godina kasnije ispričao to što ja sada ovdje zapisujem - kako je jednoga dana toga ljeta naša baba zaplivala u Rikavačkom jezeru. Eto, u toj slici koju je upamtio moj brat, na kojoj nema ničega sem vode, moje babe koja pliva i njene suknje koja kao crni oblak pluta po površini jezera - sadržana je cijela ova priča koju njeni unuci i unuke još, evo, pamte....